Mehanicko ciscenje kotla i paljenje

 

   

 

Preci Slavonskih dimnjaka (Badža, dúda i odžak)

Počela je sezona grijanja i dimovi se vijore iz različitih dimnjaka. Rijetki su danas dimnjaci u koje će masa ljudi dugo i radoznalo buljiti – možda je jedini takav onaj vatikanski, skromnoga izgleda, koji bojom dima objavljuje rezultate glasanja pri izboru pape. No, u prošlosti se mnogo češće zagledalo otkuda i kako ide dim iz nastambe. Turskoj vlasti plaćao se jedan od poreza prema kućnome „odžaku“, pa se njegova ugradnja među rajom izbjegavala. Tome je doprinosilo i sušenje mesa na tavanu gdje je bilo potrebna prisutnost dima, kao i manji troškovi zidanja kuće bez dimnjaka.

Povijesni put od peći do zidanog dimnjaka nije bio ni lak ni kratak. Zadimljene prostorije oslobađale su se dima na razne načine, a prvi je bio običan otvor na daščanom krovu kuće zvan „badža“ (turcizam, dakako). Izraz se toliko udomaćio da je kasnije i pravi dimnjak nazivan badžom.  „Napredak“ je došao s limenim „rorama“ koje su od štednjaka ili peći kroz povišen otvor u zidu izlazile van. Cijev koja je stršila prema van dobila je izvorni slavonski naziv – „dúda“ (dugouzlazni naglazak). Ovaj izraz još možete čuti od starijih seljana u Požeškoj dolini i njime nazivaju gotovo svaku širu cjevastu tvorevinu: npr. mlaznicu za vodenicu, cijev za ispuštanje koma iz kazana itd. 

Neke građanske porodice, sklonije njemačkim tuđicama, dimnjak su nazivale „rafung“. (Teško da će se netko sjetiti one kajkavske: „na rafung, na rafung si je sela…“).