Počela je sezona grijanja i dimovi se vijore iz različitih dimnjaka. Rijetki su danas dimnjaci u koje će masa ljudi dugo i radoznalo buljiti – možda je jedini takav onaj vatikanski, skromnoga izgleda, koji bojom dima objavljuje rezultate glasanja pri izboru pape. No, u prošlosti se mnogo češće zagledalo otkuda i kako ide dim iz nastambe. Turskoj vlasti plaćao se jedan od poreza prema kućnome „odžaku“, pa se njegova ugradnja među rajom izbjegavala. Tome je doprinosilo i sušenje mesa na tavanu gdje je bilo potrebna prisutnost dima, kao i manji troškovi zidanja kuće bez dimnjaka.
Povijesni put od peći do zidanog dimnjaka nije bio ni lak ni kratak. Zadimljene prostorije oslobađale su se dima na razne načine, a prvi je bio običan otvor na daščanom krovu kuće zvan „badža“ (turcizam, dakako). Izraz se toliko udomaćio da je kasnije i pravi dimnjak nazivan badžom. „Napredak“ je došao s limenim „rorama“ koje su od štednjaka ili peći kroz povišen otvor u zidu izlazile van. Cijev koja je stršila prema van dobila je izvorni slavonski naziv – „dúda“ (dugouzlazni naglazak). Ovaj izraz još možete čuti od starijih seljana u Požeškoj dolini i njime nazivaju gotovo svaku širu cjevastu tvorevinu: npr. mlaznicu za vodenicu, cijev za ispuštanje koma iz kazana itd.
Neke građanske porodice, sklonije njemačkim tuđicama, dimnjak su nazivale „rafung“. (Teško da će se netko sjetiti one kajkavske: „na rafung, na rafung si je sela…“).
Možda nekome zvuči nevjerojatno, ali postojali su i drveni dimnjaci na kućama koje si nisu mogle priuštiti pečenu, pa čak ni prijesnu ciglu. Oni su iznutra premazivani ilovačom. Premda su često bili uzrok požarima, u nekim krajevima zadržali su se do kraja 18. stoljeća. Zbog opasnosti od požara, Hrvatsko kraljevsko vijeće donijelo je 25. lipnja 1771. godine u Varaždinu, tadašnjem glavnom gradu Hrvatske, propise u snazi naredbe da se kuće grade od opeke i da im dimnjaci moraju biti iznad kuća, izvedeni od nesagorivog materijala. No, i oni su zbog nakupljanja čađe mogli izazvati požar, pa se morao čistiti. Vremenom je tako nastala dimnjačarska služba, a njeni počeci u Europi sežu ranije nego što bi se na prvi pogled reklo. Naime, 1580. godine je saksonski knez u Njemačkoj uveo dimnjačara za čišćenje dimnjaka i uveo propis potrebe stalnog čišćenja svih zidanih dimnjaka.
Dimnjak u kršćanskoj mitologiji vezan je uz sv. Nikolu koji je tim putem spustio zlatnike za nekog siromaha, a kasnije dobiva nasljednika u Djedu Mrazu kojemu je dimnjak odavno mjesto za spuštanje darova. Kako su se uz peć sušile čarape, stvorena je i priča da darovi padaju u čarapu koju djeca i danas stavljaju uz kućna ložišta širom svijeta. Priča da djecu donose rode duguje svoju tradiciju također dimnjaku, jer su na njemu ove ptice pravile gnijezda.
Roda na kućnome dimnjaku je simbol sreće i blagostanja, pa je to isto postao i drugi posjetitelj dimnjaka: dimnjačar. Uvijek je predstavljan vedar i nasmijan, susret s njim pričinjavao je radost starima i mladima, a hvatanje za dugme pri tome donosilo je uvijek nešto dobro. Svi se prisjećamo njihovih novogodišnjih kalendara, a malo je poznato da su još u doba Austrougarske bili zvijezde na posterima.
Sjetimo se i simpatične pjesmice o gospi Jeli u izvođenju Đimija Stanića i njegove Barice („jer dimnjačaaar, mlad ili staaar, svakoj peći znaaa popraviti kvaaar..!). Stoga nije čudo da je čovjek u crnome sa zlatnom dugmadi postao zaštitni znak na mnogim proizvodima koji nemaju neku vezu s gareži – osim spomenutog crnog bombona, tu je još i prepoznatljiv crtež na zagrebačkim DTR košuljama, a i dosta inozemnih tvrtki rado koriste lik dimnjačara na svojim logotipima kao simbol sreće.
Dimnjak za sobom povlači u Slavoniji običaje koji se žilavo održavaju unatoč odumiranju tradicije. I danas u našem kraju, pri gradnji kuće prva „pečenka“ se peče nakon postavljanja „deke“ (betonska armatura između prostorija i tavana), no pravo slavlje bi uslijedilo nakon zidanja dimnjaka kao zadnjeg posla na gradnji kuće. Skromni novi otvor na krovu tada bi se često kitio raznim ukrasima.
Zbog duge turske vladavine u Slavoniji se jako dugo udomaćio izraz „odžak“ više nego li „dimnjak“. Turcizam „odžak“ – višeznačan slično kao i domaći pojam „ognjište“ - ne označava samo dimnjak, nego i kuću, porodicu, vojni štab, okupljalište… Tome izrazu nije odolio čak ni veliki pjesnik Matoš usred Zagreba, te njime simbolizira plemićku obitelj, a legendarni slatkiš starije generacije – bombon „Negro“ iz Subotice - nosio je atribut „odžačar grla“. Nije pravi Slavonac koji ne zna za pradavnu pjesmu o Ćiri koja je daleko starija i od našeg požeškog vremešnog Ćire Gašparca:
Sjedi Ćiro za odžakom - namazo se sa kajmakom
Sjedi Ćiro na vr' slame – brkovima plaši vrane…
Požega se, uzgred rečeno, u vrijeme prvih nekoliko demokratskih izbora mnogo naslušala i nagledala jednog saborskog zastupnika s izbornom bazom u našoj izbornoj jedinici koji je sebe titulirao „vitezom iz Odžaka“, a taj je kasnije postao poznat po tome da je kao viteški mudrac preporučio svojoj saborskoj (samo saborskoj!) kolegici madrac.
Ne drže samo Slavonci do dimnjaka. Evo opet na kraju malo o Englezima - u engleskom gradu Longportu postoji muzej dimnjaka koji ima dokumentaciju više od 800 kuća s dimnjacima, a u izložbenom prostoru izloženo oko 400 različitih oblika dimnjaka.
O dimu u pučkim izrekama i frazama (tko se dima ne nadimi.. i sl.) bolje je ne ovaj put ne govoriti previše, da ne bismo morali spomenuti jednu „sramotsku“ frazu u kojoj se dim povezuje kao atribut s najljepšom stvari za svijetu („Aoj, Mata p… dime, tko ti dade tako ime!)
Izvor: http://www.034portal.hr/
Neke građanske porodice, sklonije njemačkim tuđicama, dimnjak su nazivale „rafung“. (Teško da će se netko sjetiti one kajkavske: „na rafung, na rafung si je sela…“).
Dimnjak u kršćanskoj mitologiji vezan je uz sv. Nikolu koji je tim putem spustio zlatnike za nekog siromaha, a kasnije dobiva nasljednika u Djedu Mrazu kojemu je dimnjak odavno mjesto za spuštanje darova. Kako su se uz peć sušile čarape, stvorena je i priča da darovi padaju u čarapu koju djeca i danas stavljaju uz kućna ložišta širom svijeta. Priča da djecu donose rode duguje svoju tradiciju također dimnjaku, jer su na njemu ove ptice pravile gnijezda.
Sjetimo se i simpatične pjesmice o gospi Jeli u izvođenju Đimija Stanića i njegove Barice („jer dimnjačaaar, mlad ili staaar, svakoj peći znaaa popraviti kvaaar..!). Stoga nije čudo da je čovjek u crnome sa zlatnom dugmadi postao zaštitni znak na mnogim proizvodima koji nemaju neku vezu s gareži – osim spomenutog crnog bombona, tu je još i prepoznatljiv crtež na zagrebačkim DTR košuljama, a i dosta inozemnih tvrtki rado koriste lik dimnjačara na svojim logotipima kao simbol sreće.
Dimnjak za sobom povlači u Slavoniji običaje koji se žilavo održavaju unatoč odumiranju tradicije. I danas u našem kraju, pri gradnji kuće prva „pečenka“ se peče nakon postavljanja „deke“ (betonska armatura između prostorija i tavana), no pravo slavlje bi uslijedilo nakon zidanja dimnjaka kao zadnjeg posla na gradnji kuće. Skromni novi otvor na krovu tada bi se često kitio raznim ukrasima.
Sjedi Ćiro za odžakom - namazo se sa kajmakom
Sjedi Ćiro na vr' slame – brkovima plaši vrane…
Požega se, uzgred rečeno, u vrijeme prvih nekoliko demokratskih izbora mnogo naslušala i nagledala jednog saborskog zastupnika s izbornom bazom u našoj izbornoj jedinici koji je sebe titulirao „vitezom iz Odžaka“, a taj je kasnije postao poznat po tome da je kao viteški mudrac preporučio svojoj saborskoj (samo saborskoj!) kolegici madrac.
Ne drže samo Slavonci do dimnjaka. Evo opet na kraju malo o Englezima - u engleskom gradu Longportu postoji muzej dimnjaka koji ima dokumentaciju više od 800 kuća s dimnjacima, a u izložbenom prostoru izloženo oko 400 različitih oblika dimnjaka.
O dimu u pučkim izrekama i frazama (tko se dima ne nadimi.. i sl.) bolje je ne ovaj put ne govoriti previše, da ne bismo morali spomenuti jednu „sramotsku“ frazu u kojoj se dim povezuje kao atribut s najljepšom stvari za svijetu („Aoj, Mata p… dime, tko ti dade tako ime!)
Izvor: http://www.034portal.hr/
Нема коментара:
Постави коментар